U posljednje se vrijeme u turističkim kuloarima sve više raspravlja o prijedlogu novog „Zakona o turizmu“ čije se stupanje na snagu očekuje s početkom sljedeće godine, a koji donosi bitne i suštinske promjene za cijeli turistički sektor.
Još i prije nego je bio poznat sadržaj novog Zakona, mediji i političari naveliko su najavljivali krucijalne promjene do kojih će doći kada Zakon bude usvojen, no sada, kada je prijedlog napokon poznat, dojam je da promjene ipak neće biti toliko radikalne. Barem ne ako se lokalne turističke zajednice, kojima se novim zakonom daju puno veće mogućnosti upravljanja destinacijom, ne odluče za to.
Kada govorimo o „turističkim zakonima“, treba napomenuti da je cijelo turističko poslovanje trenutno uređeno kroz pet zakona, i to: Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti (koji se odnosi i na iznajmljivanje smještaja), Zakon o pružanju usluga u turizmu (definira poslovanje turističkih agencija i sl.), Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma (uređuje način funkcioniranja i zadaće turističkih zajednica), Zakon o članarinama u turističkim zajednicama te Zakon o turističkoj pristojbi. Zakon o turizmu, dakle, novi je zakon i na neki se način smatra „krovnim“ zakonom svim navedenima, koje će trebat mijenjati i prilagoditi, odnosno uskladiti sa Zakonom o turizmu.
Može se reći da Zakon o turizmu predstavlja novi koncept i smjernice za budući razvoj turizma Republike Hrvatske, a naša se Vlada i ministrica turizma i sporta istime posebno ponose ističući kako je riječ o prvom takvom zakonu na razini cijele Europe, koji na cjelovit i sustavan način daje „upute“ za održivi turizam kojime će se upravljati na jedan nov način, vodeći računa o mogućnostima i prihvatnim kapacitetima turističkih destinacija.
- davanje novih funkcija turističkim zajednicama koje imaju obvezu izraditi planove upravljanja destinacijom,
- pravno definiranje temelja za dodjele potpora i poticaja u turizmu i
- uvođenje turističkog ekološkog doprinosa.
Planovi upravljanja destinacijom kao glavna novost zakona
Planove upravljanja destinacijom, koje će izrađivati lokalne turističke zajednice, možemo smatrati glavnom i najvećom promjenom koju novi zakon donosi. Riječ je o dokumentima koje će turističke zajednice trebati donositi za četverogodišnja razdoblja, a koji će sadržavati analizu stanja i popis resursne osnove, pokazatelje održivosti na razini destinacije, mjere i aktivnosti potrebne za ostvarenje razvojnog smjera, prijedlog smjernica i preporuka za razvoj destinacije koje se predlažu jedinici lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave te popis projekata koji pridonose provedbi mjera potrebnih za doprinos ostvarenju pokazatelja održivosti na razini destinacije. Pri izradi planova, turističke će se zajednice trebat vodit metodologijama izračuna koje će propisati Ministarstvo turizma i sporta, a kroz koje će se dobiti podaci o turističkom prometu, turističkoj infrastrukturi, raspoloživoj suprastrukturi, socio-demografskim pokazateljima, ekonomskim pokazateljima, okolišnim pokazateljima… kao i mogućnost izračuna prihvatnih kapaciteta koji pokazuje koliko turista može primiti destinacija bez negativnih učinaka na lokalno stanovništvo, prostor i resurse te zadovoljstvo turista. Da pojednostavimo i skratimo, kroz planove upravljanja turističke će zajednice moći predlagati koliko je koje vrste smještaja (ne)potrebno na području destinacije i treba li uopće dopuštati povećanje smještajnih kapaciteta unutar općine/grada. Moći će, također, predlagati vozni red javnog prijevoza, plan dolaska posjetitelja na lokaciju s prijedlogom plana razgleda i vremenom trajanja, plan dinamike dolazaka autobusa i iskrcaja putnika na frekventnim turističkim mjestima itd.
Ovdje je bitno naglasiti dvije činjenice, a te su da je u cijeli proces donošenja plana upravljanja turistička zajednica dužna uključiti i širu javnost (jedinicu lokalne samouprave, udruge, predstavnike turističkog sektora…) i za napisani plan upravljanja prethodno provesti javno savjetovanje te da se ovim dokumentom predlaže što bi bilo poželjno. U realnosti, turističke zajednice i dalje nemaju pravne ovlasti provoditi mjere koje će predložiti. Turistička zajednica vjerojatno će procijeniti da treba, primjerice, više linija autobusa ili dodatnog parkinga, no nije u njihovoj ingerenciji da to i ostvare. Prijedloge koje turistička zajednica uvrsti u plan upravljanja, jedinica lokalne samouprave može (ali i ne mora!) prihvatiti i primjenjivati. Primjerice, da bi se ograničilo ili zabranilo daljnje povećanje smještajnih kapaciteta, jedinice lokalne samouprave trebaju mijenjati prostorne planove, a nužna bi bila i temeljna izmjena trenutnog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, odnosno načina na koji se trenutno dolazi do kategorizacije smještaja. Do izmjena će svakako doći, no kakvih i koliko radikalnih – ostaje za vidjeti.
Što s potporama u turizmu?
Kroz novi će zakon biti uređeno što se potiče kroz potpore i javne pozive i na koji način. Također, turističke zajednice u planovima upravljanja definiraju razvojne projekte koje smatraju bitnima za daljnji održivi razvoj destinacije, a ako ih jedinica lokalne samouprave prihvati, te se projekte može upisivati u nacionalnu bazu projekata i oni će imati prednost za financiranje iz nacionalnih fondova. Poticajne mjere za koje se ovim Zakonom propisuje pravni temelj odnosit će se i na privatne subjekte (pa tako i iznajmljivače), a naglasak će biti na stvaranju dodatne vrijednosti, ulaganjima u zelenu i pravu tranziciju, korištenje obnovljivih izvora energije, uvođenje eko-inovacija i slično, kao i prelasku s tradicionalnog obiteljskog smještaja u tržišno održivije smještajne kapacitete (obiteljske, heritage hotele i sl.).
Zapravo se jedino kroz ovu rečenicu može vidjeti da će se u narednom razdoblju ipak inzistirati na poticanju smanjenja klasičnog obiteljskog smještaja, odnosno adaptaciji i prilagođavanju istih novim tržišnim trendovima. Iznajmljivačima se stoga svakako savjetuje da krenu već sada dugoročno razmišljati o tome kako mogu unaprijediti svoju ponudu.
Turistički ekološki doprinos
Da je utjecaj turizma na našu infrastrukturu sve izraženiji, a sve više i problematičan, znamo svi. Mnoge su zemlje već odavno krenule uvoditi razne oblike ekoloških taksi kojima se nastoji osigurati sredstva dovoljna za osiguranje dostatne infrastrukture za turiste, odnosno (sve češće) za saniranje negativnih učinaka turizma (prekomjernog broja turista) u destinaciji. Novim zakonom predviđa se uvođenje turističkog ekološkog doprinosa kojega će plaćati posjetitelji (turisti), i to na poseban račun jedinice lokalne samouprave. Tako prikupljena sredstva općine i gradovi koristit će namjenski, za smanjenje negativnih utjecaja turizma na okoliš i klimu, prostor te za mjere očuvanja okoliša i prirode. Na koji će se način to u praksi realizirati još je nepoznato.
Ako se sve bude odvijalo prema planiranom, Zakon će na snagu stupiti 1.1.2024. godine, nakon čega Ministarstvo turizma i sporta u roku od 6 mjeseci mora propisati i pripadajuće pravilnike (npr. metodologiju po kojoj će se računati prihvatni kapacitet destinacije). Turističke zajednice tada imaju rok od godinu dana za usklađivanje s novim Zakonom i donošenje plana upravljanja destinacijom. Dakle, prve promjene, u najbržoj opciji, možemo očekivati počevši od 1.1.2025. godine. Do tada, aktivno ćemo pratiti i analizirati u kojem će se smjeru sve dalje razvijati.
